Pripreme, polazak i dolazak

Naše putovanje u Japan bilo je gotovo ekscesno: bez ikakvog prethodnog planiranja, sasvim spontano, gotovo mahnito, kao da se radi o izletu u Ždralove, a ne u zemlju ždralova (naselje Ždralovi doista postoji i nije izmišljeno u svrhu teksta, op. a.), kupili smo avionsku kartu za Tokio svega mjesec i pol prije puta.

Za razliku od influencera, TikTokera i forumskih putopisaca platili smo punu cijenu ekonomske klase, bez čudesnih popusta kojima bismo se mogli indirektno hvaliti nagovaranjem susjeda i prijatelja kako “i oni moraju otići, jer to nije toliko skupo” pa ću već unaprijed razbiti iluzije: da, skupo je. Nakon pandemije cijene karata dvostruko su skuplje nego 2019., a uštedjeti se može na dva načina: ili letom preko Kine s presjedanjem u Pekingu / Šangaju ili dubioznim europskim avio-kompanijama koje prodaju karte za interkontinentalne letove bez check-in prtljage. Zbog toga što smo bogati i rastrošni, odlučili smo se za direktan let iz Minhena za Tokio; kad se putuje, neka se putuje sa stilom, i s bar jednim čekiranim koferom…

Klikni za veću sliku

O samom letu nema se što puno za reći, osim da bismo radi Lufthansine politike posluživanja japanske hrane na letovima za Japan ostali gladni da nismo ponijeli sendviče i čokolade s aerodroma. Ironija je bila u tome da je većina putnika bila iz zapadnih zemalja, s obzirom da japanska ANA (očiti izbor Japanaca) leti svega nekoliko sati prije Lufthanse.

Slijetanje i iskrcaj u Hanedi protekli su neočekivano brzo u odnosu na prethodno putovanje 2019. kada su nam preturali torbe, snimali rožnice, itd. Nismo ispunjavali digitalni imigracijski formular na Visit Japan stranici, jer je papirnati obrazac koji se dobije na aerodromu puno kraći i jednostavniji. U nastavku slijede praktične preporuke za preživljavanje nakon 12-satnog leta:

Tips & tricks

- Google Mape su dovoljne za jednostavno snalaženje po gradu

- za one koji žele biti umreženi i dostupni e-sim je najjednostavnija i najjeftinija alternativa; cijena je otprilike 6 eura za tjedan dana za 1 GB po danu 

- postoje dvije linije vlaka za prijevoz od aerodroma do grada i nalaze se jedna nasuprot drugoj s objašnjenjima u koje dijelove grada voze

- u dijelu za dolaske nema previše sadržaja (a i oni koji su tamo su preskupi) pa je preporučljivo odmah otići u grad

Cilj mog putovanja uopće nije bio turistički: iz razloga što ne vjerujem u uspješno ispreplitanje posla i turizma, ostala sam u Tokiju nepunih tjedan dana s namjerom da to vrijeme iskoristim za usavršavanje i učenje japanskog plesa. Neki od vas sigurno se sjećaju mojih upisa s prvog putovanja u Japan 2019., koji je bio puno više turistički orijentiran i na kojem smo posjetili sve važne znamenitosti u Tokiju i Kyotu, preživljavajući usput na kruhu i siru (majka je upravo te godine prvi put u životu jela u McDonald’s-u, što je bilo podjednako tužno i smiješno). Upravo zbog tog iskustva ovog puta sam htjela sve napraviti drugačije: umjesto leta s presjedanjem, direktan let; umjesto nekoliko gradova samo jedan; umjesto 12 dana svega pola od toga; umjesto turizma učenje; a umjesto hotela Airbnb tj. privatni smještaj s kuhinjom gdje možemo kuhati vlastita jela.

O Airbnb-u se na internetu može naći mnogo negativnih upisa, po meni sasvim neopravdano jer za one kojima je prehrana u Aziji problem, ali i one koji trebaju više prostora od standardnog hotela, apartman je praktično i relativno povoljno rješenje. S obzirom da su nam trebale dvije zasebne spavaće sobe, unajmili smo malu kuću od 48 m2 u sjevernom dijelu Tokija Kita-ku u blizini metro stanice i JR željezničke linije, u rezidencijalnoj četvrti daleko od turističke gužve. Tokio je vrlo praktičan grad i u blizini uvijek postoje razne trgovine, a zbog blizine dvije stanice nismo imali problema s prijevozom. Za metro smo koristili Tokyo Subway Pass na 72h, a za sav ostali prijevoz IC karticu (iPhone ima zgodnu opciju gdje se kartica može digitalno učitati putem Novčanika i dostupne su sve važnije kartice: Suica, Pasmo, Icoca).

Jedan od nedostataka Airbnb-a jest taj da prtljagu ne možete ostaviti na recepciji (check-in je tek od 15 ili 16 sati i u Japanu nikada ne puštaju ranije čak ni ako je smještaj slobodan, vrlo su kruti i nefleksibilni kad je riječ o bilo kakvim pravilima). Prtljagu je ipak moguće deponirati na JR stanicama, a cijena je 700 jena za najveći ormarić (s obzirom da su ormarići puno manji nego u Europi, nama su trebala dva).

Smještaj i stanovanje

Svaka zemlja o sebi raspreda određenu mitologiju. I kao što za je za one koji ne žive u Njemačkoj Njemačka primjer vrhunske organizacije i točnosti vlakova, tako je i za one koji ne žive u Japanu Japan primjer higijene i čistoće. Ovdje bih razgraničila dva pojma, a to su urednost i higijena: i dok je Japan u svakom slučaju vrlo uredan, higijena je često ispod razine na koju smo navikli u Europi. Ovo valja imati na umu prilikom organizacije smještaja i nikako se ne voditi njihovom kategorizacijom (zvjezdicama) koja nije ista kao naša. Suprotno onome što kažu internetska glasila, 2019. godine imali smo bizarnih problema u tzv. business hotelu te bih ja takve “budget” smještaje ubuduće u širokom luku izbjegavala.

Što se tiče samog traženja apartmana na Airbnb-u, nikako se ne smije voditi cijenom i mišljenjem da je skuplje = bolje, nego treba vrlo dobro pogledati sve priložene fotografije te usprkos svemu doći spreman. U našem slučaju to je značilo da sam donijela vlastite plahte, posteljinu i putni jastuk. S obzirom da je madrac u jednoj od soba bio u očajnom stanju (klikni za fotografiju), a preko njega samo navučena čista plahta bez ikakve zaštite ili nadmadraca, koristili smo kao dodatni sloj vlastiti set posteljine. Čistoću jastuka nisam ni htjela pregledavati jer mi je bilo jednostavnije koristiti svoj.

Druga zanimljivost prilikom traženja smještaja jesu sami raspored i namjena prostorija koji su potpuno drugačiji nego u Europi. Stanovi većinom nemaju dnevni boravak (ili ako imaju, to je neki vrlo improvizirani boravak), TV se gleda sa stolica kraj kuhinjskog stola. U većini jeftinijih smještaja nema čak ni stolica nego se sjedi na podu, kojekakvim jastučićima, a u jednoj sobi čekala me čak stolica bez nogu.

Kupaona je posebna priča – umivaonik se nalazi izvan tzv. “wet room” tj. “mokre sobe”, što znači da je cijela prostorija s kadom namijenjena za pljuskanje i kupanje. Kao što vidite, pere se izvan kade (vjerojatno je zato tu ovaj mali stolić), a ne u njoj…

Velik problem u japanskim stanovima su loša izolacija i vlaga te vrlo čudan miris kojeg sam primijetila i u tuđim stanovima; ne mogu ga opisati jer nikad u životu nisam osjetila tako nešto, najbliži izraz bio bi “slatkasta ustajalost”… Osim smrada vlage prisutnog u cijeloj kući, na katu nas je dočekao taj vrlo čudni slatkasto-tufinasti miris iz ormara zbog čega smo svaki dan trebali zračiti sobe najmanje sat vremena, neovisno o vanjskoj temperaturi. U Japanu postoji pregršt proizvoda koji svi odreda lijepo mirišu (čak i deterdženti za pranje rublja), a sad znam i zašto…

Još jedna zanimljivost jest položaj veš-mašine, koja je bila smještena izvan kuće, na terasi! S obzirom da Japanci peru robu samo u hladnoj vodi (mašina uopće nema postavke za ikakvu temperaturu), nismo ju uopće koristili iz higijenskih razloga, a i ono malo što smo probali oprati na ruke pokazalo se kao veliki izazov: u Japanu se roba, naime, uopće ne suši. Zbog izuzetno velike vlage u zraku te još vlažnijih kuća, čak i najmanji komadi suše se barem dva dana. Japanci ne koriste niti sušilice niti perilice suđa, roba se vješa na balkone čak i usred Tokija (valjda im je normalno da se suši danima?), a deterdženti uopće nisu kategorizirani kao u EU (za bijelu i šarenu robu), nego po bizarnim svojstvima kao što su “sušenje u kući”, “sušenje vani”, itd. Robu peru svu zajedno, bez odjeljivanja po boji ili kategoriji; uglavnom, na moju žalost, vrlo brzo smo odustali od bilo kakvog pranja i sušenja…

Treća zanimljivost bio je štednjak na baterije; s obzirom na potrese i vremenske nepogode, ovo mi je jasno, ali mi nije jasno zašto se koristi isključivo plin. Kuhinja je bila dovoljno velika s krasnim, velikim sudoperom kakve nažalost ne proizvode kod nas. Suđe je, s druge strane, bilo ponegdje u jadnom stanju pa smo kao suvenir donijeli natrag kući novu tavu i lonac.

Osim loših, postojale su i dobre strane smještaja: izvrsna lokacija, dobra četvrt, dovoljno prostora za svu našu prtljagu i čudne suvenire i ugodan prostor za boravak ako se izuzmu čudni mirisi i zapečene tave.

Susjedstvo je bilo mirno, a na potezu do stanice Higashi Jujo nalazi se čitava shopping ulica daleko od turističkih gužvi. U lancu supermarketa “Summit” uspjeli smo naći japansku verziju Vegete koja se zove “Magic Salt”, a neke od začudnijih stvari bila su neočekivana pakiranja svakodnevnih proizvoda: maslac se prodaje u zatvorenoj kartonskoj kutiji, a brašno u plastičnoj vrećici u veličini od samo 500g pa mi je trebao Google da ga uopće prepoznam na polici. Nema trajnog mlijeka, listova za sarmu (očekivano!) kao ni žutih paprika, ali su zato kolači i svježi kruh odlični. Krumpiri se prodaju i naplaćuju po komadu, a voće je upakirano u plastične vrećice.

Cijene su slične kao u Njemačkoj: za jedan kompletan obrok (krumpir, meso, salata, desert) izdvojit ćete oko 4-5000 jena.